naziv:
BIOOCTANIC, proizvodni toranj
autor:
UPI-2M
status:
natječaj
lokacija:
Zagreb, Hrvatska
nagrade:
FINALIST SVJETSKOG FESTIVALA ARHITEKTURE (WAF), kategorija PROJEKTI BUDUĆNOSTI – 2009.
finale ARHITEKTON godišnje nagrade 2011. – 2011.
publikacije:
VISAO, Portugal – 2009.
Jutarnji list, 21.6.2009. – 2009.
EBDAAT, broj 4. – 2009.
Poslovni dnevnik, 03.02.2010. – 2010.
ARHITEKTON, Februar/Mart – 2010.
ARCHIWORLD časopis – 2009.
izložbe:
SALON ARHITEKTURE, HAMBURG – 2009.
SVJETSKI FESTIVAL ARHITEKTURE ‘VIŠE JE MANJE’ – 2009.
U današnje se vrijeme, vrijeme velikog onečišćenja okoliša pogotovo u velikim gradovima, nameće pitanje zaštite od pretjeranog onečišćenja koristeći mogućnosti novih tehnologija. Jedna od mogućnosti je svakako i proizvodnja biogoriva. Novom tehnologijom proizvodnje omogućeno je iskorištavanje različitih biljnih kultura u proizvodnji biogoriva. Takav zadatak zahtjeva velike površine zemljišta za uzgoj biljaka koje bi mogle u daljnjoj preradi zaustaviti masovno onečišćenje okoliša koje je posljedica ispušnih plinova automobila i rada tvornica. Suvremeni su gradovi, pak suočeni i s nedostatkom površina za izgradnju, a time i nedostatkom površina za uzgoj koji bi takvu proizvodnju omogućio. Rješenje ovog problema mogla bi pružiti upravo arhitektura. Tornjevi koji bi služili za vertikalnu proizvodnju različitih biljnih kultura, koje bi se istima kroz tehnološke pogone prerađivali u biogorivo, te isporučivali direktno korisniku u obliku crpki. Ovime se rješava problem zauzimanja horizontalnih površina na otvorenom, koje se zamjenjuju zatvorenim površinama multipliciranim po vertikali unutar tornja. Ovakav sistem osim što ne ovisi o veličini dostupnih površina za uzgoj (jer ih stvaramo sami po potrebi nizanjem po vertikali) ima prednosti i u mogućnosti kontroliranja različitih uvjeta proizvodnje u zatvorenom sistemu. Osim toga, nema otpadnih sastojaka jer se većina istih, različitim tehnološkim procesima vraća ponovo u sistem proizvodnje. Bitan element ovakvog uzgoja su biljke, u našem slučaju alge i bambusi. Uzgojem algi moguće je dobiti najveći postotak ulja za proizvodnju biodizela, a uzgojem bambusa bioetanola. Također, obje kulture nisu ovisne o zemljištu već se uzgajaju u vodi koja cirkulira u procesu u kojem se zapravo ništa ne odbacuje kao nešto što je nemoguće ponovo upotrijebiti. Umnožavanjem ovih sistema uzgoja u zatvorenim vertikalama, na mjestima današnjih benziskih crpki, stvara se sistem ekoloških tornjeva sa višestrukim zadaćama: uzgoj biljaka za proizvodnju, njihova prerada, iskorištavanje otpada za proizvodnju (CO2, i dr.), isporuka biogoriva korisniku i sistem proizvodnje kisika (putem biljaka u uzgoju). Ovaj sistem primjenjiv je na različite gradske urbane sredine jer zauzima površinu standardnih gradskih benziskih crpki koje se dodatno podižu vertikalno za uzgoj. Kao vanjska ovojnica biotornjeva pojavljuje se simbolički kao eko-nametnik, sustav cijevi za uzgoj algi koji daje još dodatnu površinu za njihov uzgoji na fasadi tornjeva. Sama crpka za isporuku biogoriva korisniku, širi se kao platforma iznad ceste (omogućujući isporuku na obje strane); njezina gornja površina je iskorištena kao dodatna zelena površina unutar grada. Vizualni identitet tornjeva nastaje, odnosno dobiven je kroz simboličko oslikavanje onoga što se odvija u njegovoj unutrašnjosti. Svojim oblikom i formom tornjevi ukazuju jasno što se događa u njihovoj unutrašnjosti i postaju jaki reperi u novom zdravom gradu. A od samog vizualnog identiteta bitnije je biogorivo koje nadomješta već zagađene izvore u gradovima. Dodatna kvaliteta ovakvog projekta je i u činjenici, što tijekom rasta biljaka dolazi i do proizvodnje kisika čiji nedostatak je bitan problem velikih gradova; samim time tornjevi postaju nova pluća grada.