naziv:
STADION MAKSIMIR I SRC SVETICE
naručitelj:
Grad Zagreb
autor:
ZHA Architects+ UPI-2M
status:
natječajni rad
broj sjedećih mjesta:
35.000
lokacija:
Maksimir, Zagreb, Hrvatska
Koncept arhitektonskog i urbanističkog oblikovanja: novi brežuljak parka
Stadion Maksimir nikada nije bio stadion smješten u parku, on je započeo kao park oblikovan u stadion. Njegova sjeverna tribina iz 1955. godine izgrađena je doslovno kao brdo – zemljani nasip sa šumom u zaleđu dok je tribina Vladimira Turine i Franje Neidhardta od betonskih V okvira tom krajoliku podarila jedan od najradikalnijih autorskih potpisa hrvatske moderne.
Naš prijedlog vraća lokaciju tom izvornom ishodištu. Park se ne zaustavlja pred stadionom, on se uzdiže. Maksimirski se krajolik prelijeva prema jugu preko Maksimirske ceste kao jedinstven, kontinuirani parter, a direktna ruta povezuje park s tranzitnim čvorištem Borongaj.
Skupina “oblutaka” – reljefnih formi čija se geometrija ljušti iz samog pejzaža kako bi oblikovala atletsku tribinu, dvorane i pomoćne terene proteže isti oblikovni jezik kroz cijeli Grad sporta, isprepleten fitness parkovima, stazama i otvorenim igralištima koja slobodno leže unutar parkovnog zelenila.
U samom središtu, stadion predstavlja istu premisu pretočenu u puno mjerilo. On počiva na tlocrtnom otisku starog terena, s igralištem ukopanim za 5,66 metara, čime je više od trećine tribinske školjke rješeno kroz iskop umjesto kroz nadzemnu gradnju. Stadion se uzdiže u obliku terasastih kontura ekstenzivnog zelenog krova – žive fasade koja zahtijeva minimalno navodnjavanje i održavanje, sve do niske, lebdeće nadstrešnice.
Brdo se nagnulo prema parku, najniže na sjeveru, kako bi Maksimirska stabla ostala prirodna kulisa iza gola, a Sjever ostao istinska, prava navijačka tribina privijena uz sam teren. Istovremeno, podij ispod površine drži sva vozila, servise i rute gostujućih navijača izvan vidokruga, ostavljajući parter iznad isključivo pješacima i biciklistima.
Projektni zadatak traži Grad sporta koji je otvoren i inkluzivan, te stadion koji poštuje jednu od najintenzivnijih navijačkih kultura u Europi. Arhitektonski presjek riješava tu dilemu.
Svakodnevo, zgrada je brdo: Obitelji imaju piknike na livadama u podnožju, trkači je obilaze na parkovnim stazama, muzej, fan shop, javni restoran, klupski kafić i sportsko-rekreacijski centar oživljavaju rubove podija. Iznad svega toga, ozelenjene terase tiho se mijenjaju s godišnjim dobima, dok tribinska školjka sjedi na samom vrhu i miruje.
Na dan utakmice, brdo postaje kotao: Spuštanje prema ukopanom terenu stvara strmu, zbijenu i zatvorenu školjku. Kontrast je namjeran i potpun, što mirnije brdo izgleda iz parka, to je atmosfera unutar njega koncentriranija čuvajući puni intenzitet nogometa za trenutak kojem i pripada.
Danju, zgrada je brdo: prostor za piknike na livadama u podnožju, dok muzej, restoran i rekreacijski centar oživljavaju njegove rubove, a tribinska školjka tiho počiva na samom vrhu poput kratera. Na dan utakmice, brdo postaje kotao: strma, zbijena školjka obojana u Dinamovu plavu boju, čuvajući puni intenzitet nogometa za trenutak kojem i pripada.
